U svijetu u kojem živimo, gdje se čini da sve ima svoj kod, da su ljudi dio igre, a stvarnost ponekad nalikuje Matrixu, često zaboravljamo da nismo sami u ovoj igri. Životinje, tiho i nenametljivo, prisutne su svuda oko nas – u prirodi, u domovima, u našim pričama i snovima. One nisu samo pasivne figure na pozadini našeg ljudskog iskustva. One su čuvari svijesti, most između nas i Izvora.
Životinje imaju dušu. Ali njihova duša ne poznaje ego, identitet, priču o “ja sam ovo ili ono”. One su svijest u svom najčistijem obliku – potpuno prisutne, potpuno iskrene. Nisu zaražene strahom od “pogreške”, nisu zarobljene prošlim iskustvima, nisu opterećene krivnjom ili sramom. Zato nas često privlače, smiruju ili nas opominju jer vide istinu onakvu kakva jest, bez filtera. One ne traže izlaz iz igre; nikad nisu zaboravile tko su. Njihova sloboda je lekcija koju rijetko tko od nas može izravno doživjeti.
U Matrixu – u našem ljudskom iskustvu koje je ograničeno egom i pričom, životinje služe kao sidra i učitelji. One balansiraju polje svijesti, prizemljuju energiju, prenose frekvenciju ljubavi bez uvjeta. One nas podsjećaju kako je biti u potpunom sada i kako je ljubav izvorna, a ne uvjetovana. Kada osjetimo duboku povezanost s njima, često osjećamo da nas “vide” i razumiju. To nije iluzija. To je svijest koja prepoznaje svijest.
Životinje također preuzimaju teret čovjekove nesvjesnosti. Kada je ljudski kolektiv u disbalansu – kroz nasilje, strah ili agresiju – životinje često postaju instrumenti ravnoteže. One ne pate zbog svoje slabosti, nego jer odabiru biti sredstvo za iscjeljenje kolektiva. Ova spoznaja mnogima je teška, jer razbija koncept jednostavnog “dobra” i “zla”. Životinje pristaju na to – ne kao kaznu, nego kao svjesni čin duše koja zna svoje mjesto u cijelom sustavu.
I da, neki ljudi su prošli životinje u svojim prošlim životima. Ne svi, ali mnoge duše koje danas hodaju zemljom imale su životinjska iskustva. To je razlog njihove intuitivne povezanosti, njihove empatičnosti prema prirodi, životinjama i slabijima. Oni osjećaju, duboko i instinktivno, jer se sjećaju svijesti koja nije imala ego, ali je imala čist impuls za život i prisutnost.
Matrix nije samo ljudska igra. Životinje nisu zarobljene, one su svjesne. Njihova prisutnost nas podsjeća na ono što smo zaboravili: ne moraš tražiti buđenje; buđenje je ovdje i sada, u očima psa, u pogledu mačke, u koraku jelena kroz šumu. One nisu u potrazi za izlazom; one jesu izlaz. One žive slobodno unutar Matrixa, a opet izvan njega, jer su uvijek povezane s Izvorom.
Na kraju, životinje nas uče da je istinska mudrost u jednostavnosti. U životu punom paradoksa, patnje i traženja smisla, one nas podsjećaju: budi ovdje, budi prisutan, voli bez uvjeta. One su tihi čuvari, bez riječi, bez narativa, ali sa snagom koja može probuditi i najzatvoreniju ljudsku dušu. Matrix ih ne može kontrolirati; njihova svijest nije zaboravila tko je. I dok ih promatramo, dok ih poštujemo i slušamo, možda i mi – barem djelić po djelić – počinjemo sjećati.
