Ovo je unutarnji dijalog između duše i ega, onako kako to najčešće zvuči iznutra, u tišini kad nitko ne gleda.
Dijalog 1.
U ovom dijalogu, ego priznaje da zna sve, ali stoji. Duša ga ne osuđuje već ga poziva da se vrati sebi.
Ego:
Znam ja sve.
Znam za Matrix.
Znam da je sve vibracija.
Znam da je Zemlja škola, da su entiteti oko nas, da astral ima zamke, da je duša besmrtna i da nismo ovo tijelo.
Znam za um, za traume, za djetinjstvo, za programe, za majku, za oca.
Znam da se trebam otpustiti.
Znam da sabotiram.
Znam da bježim.
Znam.
Ali ne mogu.
Duša:
Nećeš. A možeš.
Ego:
Zato što me strah. Ako krenem… što ću pronaći? Ako pustim kontrolu, tko će me držati?
Ako se promijenim, tko ću onda biti?
Ako zaronim, možda se neću vratiti.
Duša:
Zar te sad ima?
Ego:
(šuti)
Duša:
Držiš se za sve što te boli jer si uvjeren da si to TI.
Jer ako pustiš tugu, koga ćeš voljeti?
Ako pustiš borbu, što ćeš raditi?
Ako prestaneš tražiti, što će ostati?
Ego:
Ne znam… praznina? Tišina?
Duša:
To sam ja.
Ali ne onako kako misliš.
Pogledaj, ti ne stojiš zato što ne znaš. Ti stojiš jer se bojiš ljubavi.
Ne one romantične, nego sirove, stvarne, božanske ljubavi koja kad te dotakne spali sve maske, sve rane, sve definicije, sve izgovore.
Ti znaš istinu. Ali još uvijek voliš bol.
Jer bol ti je poznata. Ljubav nije.
Ego:
Kako da je zavolim?
Duša:
Ne moraš ništa voljeti. Samo budi iskrena.
Iskrena prema sebi. Ne prema guruu. Ne prema nekoj svetoj knjizi.
Pogledaj se gola, iznutra.
I reci: “Ne mogu. Neću. Nisam spremna.”
To je dovoljno. Tu ja ulazim.
Ego:
Ali zar ne moram prvo sve očistiti?
Duša:
Ne. Ja ne dolazim nakon čišćenja.
Ja dolazim da zajedno čistimo.
Ego:
Ali ja nemam hrabrosti.
Duša:
Zato ti trebaš mene.
Ja nisam cilj, ja sam saveznik.
Prestani me tražiti u svjetlu izvan sebe.
Ja sam iza tvojih suza koje nisi pustila.
Iza glasa kojeg si ugušila.
Iza sjećanja koje skrivaš ispod jastuka svake noći.
Ego:
Pa dobro… što da radim sad?
Duša:
Ništa.
Samo se prestani uvjeravati da si izgubljena.
Prestani glumiti da ne znaš.
Prestani pričati sebi priču da moraš još nešto “proći” prije nego zaslužiš mir.
I počni disati.
Ne za preživljavanje, nego za prisjećanje.
Ego:
I ako padnem?
Duša:
Ja ću te nositi.