Dijalog 3.
Sad kad je ego priznao svoje stanje, a duša ga nije odbacila već zagrlila otvaraju se prava vrata unutarnje transformacije. Ne ona instantna, blještava, već tiha, postojana, prava. U ovom nastavku, duša počinje voditi ego u tijelo, tamo gdje zapravo počinje iscjeljenje.
Duša:
Znaš li gdje si najrjeđe?
U svom tijelu.
Ego:
Znam. Teško mi je tamo.
Tijelo boli.
Zateže. Steže. Puno je svega.
I ono me podsjeća da sam ovdje. Na Zemlji. U materiji.
A ja sam htjela gore, u svjetlo…
Duša:
Ali ti si SVJETLO koje je došlo DOLE.
Tvoje tijelo nije zatvor. Ono je HRAM.
Ego:
Znam to u teoriji. Ali kad zatvorim oči… samo mi krene misao, pa još jedna… pa panika… pa zaboravim disati.
Duša:
Zato počinjemo polako. Bez nasilja nad sobom.
Ne tražim da “uđeš” u tijelo.
Tražim samo da ga primijetiš.
Samo to.
Sjedni. Nemoj raditi ništa.
Stavi ruku na srce.
Ne moraš disati duboko. Samo gledaj… Osjećaš li toplinu pod rukom?
To je tvoj ulaz. To je tvoja luka.
Vođena unutarnja praksa – Prvi kontakt sa sobom
“Sjedim. Ne radim ništa.
Stavljam ruku na srce. Ne očekujem ništa.
Niti viziju, niti poruku, niti iscjeljenje.
Samo sam tu.
Ruka mi dodiruje vlastitu kožu.
Srce mi kuca.
Možda ga i ne osjećam – ali znam da kuca.
Znači… postojim. I nisam zaboravljena.
Dišem.
Ne duboko. Ne posebno. Samo dišem.
I to je dovoljno.
Malo me zateže tu ispod rebara. Neću to analizirati. Samo primjećujem.
Malo mi dođe suza. Neću je zadržavati.
Dlan mi je tu. Srce je tu.
Ja sam tu.
I to je prvi put da ne tražim izlaz.
Ostajem tu.
Ego:
Ne događa se ništa posebno.
Ali… nekako… nešto… lagano je. Kao da sam prvi put zbilja sletjela.
Duša:
To ti je čudo koje si tražila u svim dimenzijama.
A bilo je u jednom dodiru. U jednom trenutku. U tebi.
Bez drame. Bez tehnike.
Samo prisutnost.
To je prvi korak. Ne do prosvjetljenja, nego do SEBE.