Strah je najtiši zatvor u kojem čovjek može živjeti, a da ni ne shvati da su rešetke imaginarne. On nas sputava više nego bilo koja vanjska prepreka, jer se hrani našim mislima i uvjerenjem da nismo dovoljno jaki. Strah ne dolazi iz stvarnosti, on dolazi iz mogućnosti, iz onoga „što ako“ koje um stalno ponavlja. I dok mi vjerujemo u njegove scenarije, život prolazi pored nas.
Zanimljivo je da se većina naših strahova nikada ne ostvari. Oni postoje samo kao sjenke mogućih događaja koje nikad ne dođu. Ali dok ih hranimo pažnjom, oni postaju stvarni u našem tijelu, srce ubrzava, ruke se tresu, disanje postaje plitko. To znači da živimo posljedice nečega što se nije dogodilo. A to je najveća krađa života.
Vanjske prepreke uvijek možeš zaobići, preskočiti, ili čekati da se maknu. Ali unutarnji strah stvara prepreke i tamo gdje ih nema. On ti šapće da ne kreneš, da ne riskiraš, da nije vrijeme. I tako čovjek ostaje u poznatom, misleći da se štiti, a zapravo se samo polako gasi.
Oslobađanje od straha ne znači da ga nikada više nećeš osjetiti. On je dio ljudskog iskustva. Ali znači da ga vidiš kao iluziju, kao glas koji ti govori priče, a ne kao istinu. Kada mu pogledaš u oči, on se počinje topiti jer više nema moć nad tobom. Hrabrost nije odsutnost straha, nego odluka da kreneš unatoč njemu.
Na kraju, jedina stvarna prepreka je ona koju si sam postavio. Strah te drži u zatvoru, ali ključ je cijelo vrijeme u tvojim rukama. Pitanje je samo – hoćeš li ga upotrijebiti?
