Sve informacije koje su ikada postojale, postoje i sada, ništa se zapravo ne gubi, samo mijenja oblik.
Riječi, misli, emocije, namjere, sve to lebdi u nevidljivom prostoru između nas, iako ga ne vidimo, osjećamo ga.
To je informacijsko polje. Mreža u kojoj sve zna sve, zovu ga različitim imenima – Akaša, Polje, Univerzalna svijest, Božanski um, i svi oni koji su dotaknuli barem jedan sloj istine, govorili su o istom.
To nije prostor izvan nas, već sloj unutar nas, gdje je sve povezano. To polje nije prazno.
Ono diše. Ono zna. Ono pamti.
Sve što ste ikada pomislili, sve što je ikad bilo, i sve što će tek biti – zapisano je tu, u svjetlosti koja nema oblik, ali ima volju.
Znanost to danas pokušava razumjeti. Zovu ga kvantnim poljem, vibracijskim zapisom, morfogenetskim poljem. Znanstvenici mjere frekvencije, valove, energije, ali ono što stvarno pokušavaju dohvatiti nije mjerljivo, jer polje nije stvar, nego svijest, to nije prostor između atoma, to je ono što ih zna spojiti, to je prostor koji čeka da ga netko čuje.
Drevni su ga zvali Akašom, kažu, tamo su zapisi svake duše kao beskrajna biblioteka gdje svaka misao ostavlja trag.
Neki mogu ući u nju kad spavaju, kad meditiraju, kad se mole, ulaz nije kroz um, nego kroz srce. Oni koji ga osjete, ne mogu ga objasniti, jer nema riječi koje bi to polje mogle opisati, možemo ga samo prepoznati po tišini. Kad se sve u nama smiri, a srce se otvori — znamo da smo unutra.
Theta healing, sistemske konstelacije, channeling, vidovitost – sve to su načini da čovjek pristupi tom istom polju, ali kroz svoj kanal.
Neki ga „vide“, neki ga „čuju“, neki ga „osjećaju“ ali nitko ne posjeduje to polje.
Polje ne pripada nikome, ali svatko mu pripada, to je mreža koja diše kroz nas, i kroz nju se prenose misli, emocije, sjećanja, obrasci, pa čak i bolesti, zato možeš osjetiti tuđu tugu iako se smije, zato znaš tko te zove prije nego mobitel zazvoni, zato se sinkroniciteti događaju kad si u skladu s tim tokom.
Tesla je govorio da mozak nije izvor misli, nego antena, a Jung je govorio o kolektivnom nesvjesnom – istom tom polju, ali psihološkim jezikom, Sheldrake je to nazvao morfogenetskim poljem.
Svi su samo gledali u isto more, iz različitih kutova. Neki ga zovu Bogom, neki Sviješću, neki Ljubavlju, ali ono što ga pokreće – uvijek je isto.
U trenucima duboke tišine, kad prestanemo tražiti, počinjemo primati. Osjećamo da sve ima smisao, da svaka osoba koju sretnemo nosi dio tvoje slagalice, da svaka bol ima razlog, svaka radost uputu, svaka tišina poruku.
To nije mašta. To je naše srce koje se vraća na frekvenciju izvora.
Ne možemo „naučiti“ spojiti se na informacijsko polje, možemo se samo prisjetiti.
Jer mi smo već tamo, uvijek jesmo.
Kad spavamo, kad dišemo, kad volimo, kad se predajemo.
Ono je tkanje naše duše, kad smo mirni, Polje govori kroz nas, kad smo u strahu, naš um govori o njemu.
Razlika je u miru koji osjećamo, nitko ne zna što to Polje uistinu jest.
Možda je to sjećanje Boga na samog sebe. Možda je to ljubav koja se ogleda kroz svaku česticu postojanja. Možda je to samo ogledalo svijesti – ono što pomislimo, to nam se pokaže.
Ali jedno je sigurno: kad ga jednom osjetimo, nikad više ne sumnjamo.
Samo šutimo, gledamo i znamo. Sve što smo ikad tražili, već je zapisano.
U nama. U tom beskrajnom Polju koje diše našim dahom.
I kad ga jednom zaista dotaknemo – prestanemo postavljati pitanja.
Jer shvatimo da smo mi – odgovor.