Da bi čuli Polje, moramo prvo utišati sve ono što nije naše, a to „nije naše“ je gotovo sve čime smo zasićeni — buka, misli, strahovi, tuđe emocije, slike, informacije, sve ono što svijet neprestano baca u našu svijest.
Polje uvijek govori, ali ga ne čujemo jer smo zatrpani šumom, zato prvi korak nije „spojiti se“ nego očistiti kanal. Naše tijelo, emocije i misli su antene kroz koje Polje prolazi. Kada su zamućene, signal se iskrivljuje. Kada su čiste, svjetlost prolazi bez otpora, i zato se čini da su neki ljudi „vidovitiji“ ili „spiritualno otvoreniji“ – ali istina je da su jednostavno prozirniji. Manje smetnji, više istine.
Čišćenje počinje tišinom, to nije tišina bez zvuka, nego tišina bez otpora, kad se ne opiremo onome što jesmo, kad pustimo misli da prolaze bez da ih hvatamo, počinjemo se vraćati u prirodnu frekvenciju, tada se tijelo opušta, disanje produbljuje, srce usporava — i kanal se otvara. U toj tišini, svaka naša stanica počinje se usklađivati s višom inteligencijom.
Zatim dolazi čišćenje emocija.
Polje ne može slobodno teći kroz nas ako držimo tugu, ljutnju, krivnju ili strah. To su guste frekvencije koje se lijepe uz našu energiju i mijenjaju naš signal. Ne treba ih „izbaciti“, treba ih proživjeti do kraja jer svaka emocija nosi kod. Kad ju osjetimo u potpunosti, bez otpora, ona se otopi i iza nje ostaje jasnoća, i baš tu, u toj jasnoći, Polje počinje govoriti jasnije.
Hrana, voda, disanje – sve to također čisti. Nije to religijski post, nije ni dijeta, to je svjestan izbor da ne trujemo instrument kroz koji svemir diše. Kad jedemo lagano, kad pijemo čistu vodu, kad dišemo duboko, naš unutarnji prostor se širi, a kad se prostor širi, informacija lakše teče.
Ima još jedan sloj čišćenja – onaj nevidljivi, energetski. To se događa kad prestanemo nositi tuđe emocije. Mi neprimjetno upijamo tuđe energije – misli, frustracije, brige – kao da su naše.
Kad osjetiš težinu koja nije tvoja, vrati ju natrag.
Samo izgovori:
„Biram otpustiti sve što nije moje.“
I udahni, kao da vraćaš svjetlost u svoje granice.
Svaki put kad to napravimo, Polje kroz nas postaje bistrije.
A onda dolazi ono najdublje čišćenje – oproštaj.
Oprost ne znači da smo zaboravili. Oprost znači da smo prestali nositi. Kad oprostimo, ne oslobađamo druge – oslobađamo sebe.
Tada energija koja je bila zarobljena u prošlosti počne teći opet, i Polje se vraća u ravnotežu. Zanimljivo je kako, kad se čovjek pročisti, počne doslovno „zračiti“, drugi to osjete, iako ne znaju zašto.
To nije aura, to je jasnoća, to je Polje koje se kroz nas izražava slobodno, bez otpora. I tada, svaka naša riječ, misao i dodir postaju kanal kroz koji Život teče.
Kad jednom to doživimo, shvatimo da se ne radi o moći, nego o jednostavnosti. Ne moramo „raditi“ ništa da bi bili povezani – trebamo samo prestati blokirati tok.
Kad ne pokušavamo biti ništa, tada jesmo sve, jer tada Polje vidi kroz nas, diše kroz nas, voli kroz nas, a mi više nismo odvojeni – mi smo put kojim ono hoda, i tu se događa ono sveto prepoznavanje: da Bog nikada nije bio negdje gore, da svemir nije vani, da informacijsko Polje nije mistično.
Ono je upravo sada, u nama. U dahu, u pogledu, u tišini između otkucaja srca.
Samo kad ga pustimo da nas vodi – vidimo da nas nikad nije napustilo. I možda je to tajna svih tajni – da nije cilj naučiti kako se spojiti na Polje, nego očistiti sve ono što nam je godinama govorilo da nismo dio njega, jer kad to otpustimo, vidimo istinu: nikad nismo bili odvojeni. Samo smo zaboravili koliko smo svjetla mogli propustiti kroz sebe.