Zemlja se uzdiže. Vibracije postaju sve osjetnije, zrak drugačije diše, a srce počinje osjećati ono što um više ne može objasniti. Ljudi se bude, neki polako, neki naglo, neki još spavaju, čvrsto držeći svoje snove o svijetu koji se urušava. A neki su na pola puta, umorni, zbunjeni, između tame i svjetla. Oni znaju teorije, poznaju zavjere, vide laži sustava i krivnju prebacuju na svijet, ali ne shvaćaju da to nije istina, nego samo još jedan sloj iluzije.
Čovjek, koji kaže: “Umoran sam od života”, ne zna da mu duša zapravo šapuće: “Dosta mi je tame, želim se probuditi.” Taj umor nije slabost – to je znak. Znak da igra iluzije gubi smisao, da stara svijest više ne može podnijeti težinu ograničenja. Kad kaže da više ne može živjeti u svijetu rata, siromaštva i boli, zapravo izražava nostalgiju za svjetlom, za domom svoje duše, za mjestom gdje ljubav nije osjećaj nego stanje postojanja.
No taj svijet ne treba tražiti izvan sebe. On je tu, u nama. Jer sve što vidimo, sve što doživljavamo, to smo mi. Zemlja nije kazna, ona je učionica. Ona nas ne muči, nego nas podsjeća. Da bismo znali što je svjetlo, moramo prvo razumjeti tamu. Da bismo spoznali ljubav, moramo osjetiti što znači njezin nedostatak. I da bismo se sjetili tko smo, moramo prvo zaboraviti. To je igra. Igra u kojoj smo sami sebi i učitelj i učenik, i svjetlo i sjena.
Neke duše su odabrale ostati duže u toj igri – da pomognu drugima da se probude. Neki su došli kao katalizatori promjene. A neki su još u fazi borbe, jer ne znaju da je borba samo produžetak sna. Kad netko vidi samo negativno, kad krivi vladu, sustav, ratove, znanje i moć drugih – on još uvijek traži spas izvan sebe. A spas se ne pronalazi. Ono se prisjeća.
Zemlja sada mijenja frekvenciju, i zato je toliko ljudi zbunjeno, tjeskobno, iscrpljeno. Energija raste, i sve što nije u skladu s njom ruši se. Stari svijet mora otići, i da, bit će kaosa, ali on nije kraj. On je početak. Ono što boli nije propast, nego rađanje novog. Kad se gusjenica raspada u kukuljici, ona ne zna da postaje leptir. I čovjek koji sada kaže “ne mogu više”, ne zna da upravo prolazi kroz to isto – kroz raspad identiteta, kroz bol preobrazbe.
Duša nikada ne pogriješi. Sve što si ikad doživio – svaka bol, svaka radost, svaka izgubljena osoba, svaka suza – to je bio tvoj put prema sjećanju. Ti si to izabrao prije nego što si došao ovdje, svjestan da ćeš zaboraviti, da ćeš pasti, i da ćeš se na kraju ponovno sjetiti. Jer samo onaj koji je bio izgubljen može uistinu cijeniti povratak kući.
Ako si umoran, odmori se – ali ne od života. Odmori se od misli koje ti govore da ništa nema smisla. Odmori se od tuđih istina, vijesti, straha. Zatvori oči i osjeti svoje srce. Ono još uvijek kuca, i to znači da Stvoritelj još uvijek diše kroz tebe. To znači da tvoj zadatak ovdje još nije gotov. I možda nije ništa “veliko” – možda je samo nasmiješiti se neznancu, možda zagrliti nekoga tko je još u tami, možda jednom rečenicom podsjetiti drugu dušu da postoji ljubav.
To je svrha. To je smisao.
Život je dar, iako ponekad izgleda kao kazna. Ali on to nije. On je prilika da iskusiš Boga kroz ljudsko tijelo. Da vidiš svjetlo kroz oči koje su plakale, da voliš i onda kad se čini da više nemaš što dati, da živiš i kad ne znaš zašto – jer upravo tada, kad se predaš i prestaneš tražiti, Stvoritelj ti tiho šapne: “Sad si me pronašao.”
I zato, ne odlazi. Ostani. Jer tek sada počinješ razumjeti zašto si ovdje.
Ne da pobjegneš od tame – nego da se prisjetiš da si uvijek bio svjetlo.
I da tvojim svjetlom, netko drugi možda pronađe svoj put kući.
