Živimo u svijetu dualiteta.
Sve u nama i oko nas diše kroz dvije suprotnosti – svjetlo i tamu, ljubav i strah, život i smrt.
I dok duša teži širenju, istraživanju, iskustvu, ego sve to pokušava držati pod kontrolom.
Ne zato što je zločest, nego zato što mu je to posao.
Ego je čuvar granice. On ne vidi širu sliku, ne razumije božanski plan.
On zna samo ono što mu je poznato, i to brani svim silama.
Kad duša krene prema novom iskustvu, ego se pobuni.
Aktivira sve svoje obrane, diže zidove, viče:
„Stani! Ne idi tamo! Opasno je!“
Za njega je svaka promjena prijetnja, svako novo nepoznato izgleda kao kraj svijeta.
I tako počne unutarnji rat – duša vuče prema slobodi, ego prema sigurnosti.
Duša širi, ego steže.
Jedno želi letjeti, drugo želi kontrolu.
I svi mi, negdje između, pokušavamo disati.
No, to je naša lekcija – ne ubiti ego, nego ga razumjeti.
Jer kad ga napadnemo, on se samo još jače stisne.
Kad ga potisnemo, pronađe drugi način da se vrati – kroz strah, ljutnju, ili potrebu da sve držimo pod nadzorom.
Ali kad ga promatramo s razumijevanjem, kad mu dopustimo da bude to što jest – prestaje biti neprijatelj, postaje alat.
Ego je samo naš način da se osjećamo sigurnima u svijetu koji se stalno mijenja.
U svima nama postoji taj glas koji kaže:
„Nemoj opet riskirati. Ostani gdje jesi. Boli kad se mijenjaš.“
To je glas Ega – zaštitnika koji ne zna da evolucija nije smrt, nego prirodan tijek života.
Jer duša zna: sve što jednom „umre“, ponovno se rodi – samo u višem obliku.
Zato kad osjetimo otpor, kad se sve u nama stisne i kaže „ne“, možda je upravo tada vrijeme da kažemo „da“.
Ne da bismo se borili protiv ega, nego da ga povedemo sa sobom.
On ne mora nestati – samo se transformirati.
I svaki put kad dopustimo sebi promjenu, kad se nešto staro sruši da bi novo prodisalo, ego se spali poput Feniksa i rodi se novi oblik nas samih.
Mirniji. Mekši. Mudriji.
Ne postoji duhovni rast bez susreta s egom.
On je učitelj prerušen u neprijatelja.
Onaj koji nas tjera da pogledamo u vlastitu tamu i u njoj pronađemo ono što jesmo.
Jer bez tame ne bismo znali prepoznati svjetlo.
Bez ega ne bismo znali tko smo uopće.
Mi nismo ni ego, ni duša.
Mi smo prostor između njih, onaj trenutak svijesti kad prepoznamo oboje i kažemo:
„Vidim te, čuvaru. I vidim te, putniče svjetlosti. Hajde, idemo zajedno.“
I tada se dogodi čudo.
Ego prestane biti prepreka, a duša prestane bježati.
Tada u nama nastane tišina – ona sveta točka ravnoteže između svjetla i tame, između ljudskog i božanskog.
I tu, baš tu, počinje prava sloboda.
