Anita Moorjani je indijsko-hongkonška autorica i govornica, poznata po knjizi Dying to Be Me. Godinama je bolovala od terminalnog raka, a njezino tijelo došlo je do same granice između života i smrti. U tom stanju doživjela je iskustvo bliske smrti – trenutak u kojem se svijest oslobodila ograničenja tijela i ega. Ono što je Anita iskusila nije bio raj u religijskom smislu, niti bijeg iz stvarnosti ili Matrixa. Doživjela je stanje svijesti u kojem nestaju strah, ego i osjećaj odvojenosti. Osjetila je bezuvjetnu ljubav, jasnoću i duboki osjećaj smisla. Najvažnije od svega, Anita ne opisuje to stanje kao “bolje” od života na Zemlji; ono je jednako sveto. Ipak, iskustvo života u tijelu sa svim njegovim ograničenjima, izazovima i mogućnostima, ima vlastitu težinu i vrijednost.
Njezino iskustvo uči nas da smrt ne znači odlazak na neko drugo mjesto, već promjenu percepcije. Nestaje identifikacija s tijelom, s osobnom pričom, s osjećajem da moramo biti dobri, dokazivati se ili se boriti za vlastiti opstanak. Ono što ostaje jest svijest: jasnoća, osjećaj smisla i tiha, duboka ljubav. Nestaje osuda, nestaje strah, ostaje samo promatranje. Bog ne sudi, niti sudiš sam sebi. Samo vidiš. Upravo to promatranje, bez potrebe za procjenjivanjem, otvara prostor za istinsko razumijevanje života.
Na pitanje zašto se ljudi vraćaju u život, Anita odgovara radikalnom jednostavnošću: vraćamo se ne zato što smo pogriješili, nego zato što želimo iskusiti život u tijelu, sa svim njegovim izazovima, nakon što smo osjetili slobodu svijesti izvan tjelesnih ograničenja. Svrha života, stoga, nije nešto što moraš pronaći, ona se živi dok si ovdje. Svaki trenutak, svaki izbor, svaki osjećaj ljubavi ili boli doprinosi tvojoj svijesti, tvojoj duši i tvojoj evoluciji.
U “Matrixu”, gdje nas okolina, strahovi i programi neprestano oblikuju i ograničavaju, lako je osjetiti odvojenost od Boga ili vlastite duše. No upravo je ta odvojenost alat, ona omogućuje iskustvo i izbor. Matrix nije mjesto, nego način doživljavanja stvarnosti. Dokle god se identificiramo s tijelom, umom, traumama, pričama ili strahom, zarobljeni smo u iluziji. Buđenje ne znači bijeg iz ovoga svijeta, nego svjesnost i prisutnost unutar njega: promatranje sebe i svega što se događa, bez poricanja.
Zamke buđenja su mnogobrojne. Duhovni ego može nas zavesti da pomislimo kako smo iznad drugih ili “probuđeniji” od njih. Osjećaj nadmoći, prezir ili stav “ja sam više” jasni su znakovi da ego još uvijek igra svoju igru. Druga zamka je bijeg iz tijela, iz emocija, iz svakodnevnog života. Treća je ideja da je sve iluzija, pa prestajemo djelovati ili preuzimati odgovornost. Četvrta je stalna potraga za “još”: još razina, još iskustava, još objašnjenja, umjesto prisutnosti ovdje i sada. Pravo buđenje nije spektakularna vizija ni posebno znanje, nego prisutnost i ljubav u svakodnevnom životu.
Duša nije dio Matrixa. Matrix obuhvaća osobnost, ego, priče, strahove i identifikacije, dok je duša slobodna ali svjesno ulazi u ograničenja kako bi iskusila, rasla i učila. Bez ograničenja ne bi bilo izbora, iskustva ni dubine. Ljubav bez mogućnosti gubitka ostaje apstraktna; ljubav u tijelu, sa svim rizicima koje nosi, postaje stvarno iskustvo. Zato osjećaj odvojenosti od Boga ili Izvora nije pogreška, već alat. Odvojenost daje snagu iskustvu i omogućuje učenje. Buđenje nije bijeg ni zaborav, nego sjećanje i ostanak u životu – svjesno i nježno.
Ti koji tražiš smisao nisi izgubljen. Nalaziš se u prijelaznoj fazi u kojoj stare svrhe otpadaju, nove se još nisu oblikovale, ego se raspada, a duša čeka da se život u tijelu u potpunosti utjelovi. To je neugodno i zbunjujuće, ali nije kvar, to je inicijacija. Svrha se neće pojaviti kao misao, nego kao osjećaj istinitosti: kao mir u tijelu, manje borbe, više prisutnosti i ljubav koja ne traži potvrdu.
Bog postoji – ne kao figura, nego kao polje svijesti i ljubavi. Molitva nije iluzija; ona je način usklađivanja sa stvarnošću. Ayahuasca i druge ceremonije nisu bijeg, već ogledala koja pokazuju gdje se nalaziš. Buđenje ima smisla jer nije bijeg, nego prisutnost i autentičnost. Ne tražiš svrhu zato što si prazan, nego zato što si dovoljno zreo da je više ne izmišljaš. I to je znak duboke svijesti, a ne izgubljenosti.
