Sve što jesmo danas u sebi nosi tragove onoga što smo doživjeli u djetinjstvu. Tada, dok smo još čisti i otvoreni, svaka riječ, pogled i postupak roditelja, učitelja ili okoline zapisuje se u našu podsvijest kao program. Dijete ne zna razlikovati istinu od uvjerenja koje mu se nameće, pa sve što čuje postaje njegova slika svijeta. Ako mu kažu da je dovoljno, vjerovat će da može doseći zvijezde. Ako mu kažu da nije, ostat će mu urezan osjećaj manjka i nedostatnosti, pa će i kao odrasla osoba tražiti potvrdu izvana.
Ti programi kasnije oblikuju naše odnose, način na koji volimo i dopuštamo da budemo voljeni, našu hrabrost da riskiramo i stvaramo, pa čak i odnos prema novcu i uspjehu. Ono što nismo isprocesuirali kao mali, nastavlja se ponavljati kroz život kao obrazac, sve dok ga ne osvijestimo. Zato netko stalno nailazi na isti tip partnera, netko stalno osjeća da ga drugi ne čuju, a netko ima osjećaj da mora raditi duplo više da bi dobio mrvicu priznanja. To nisu slučajnosti, to su programi koje nosimo.
Kako uopće znati da živimo kroz njih? Najlakše ih je prepoznati po ponavljanju. Ako se stalno nađeš u istoj situaciji, iako mijenjaš ljude i okolnosti, to je znak da program upravlja tobom. Ako svaki put kada trebaš pokazati sebe osjetiš strah, ili ako ti je prva reakcija da sumnjaš u vlastitu vrijednost, to nije istina o tebi, nego zapis iz prošlosti. Programi se pokazuju i u riječima koje često koristimo, rečenice poput “nije za mene”, “ja uvijek moram više raditi”, “sreća nije na mojoj strani” – to nisu činjenice, nego naučene misli.
Još jedan znak su snažne emocije koje naizgled nemaju logike. Kada te neka sitnica izbaci iz ravnoteže, kad se povučeš i osjetiš kao malo dijete koje nitko ne vidi, tada znaš da je progovorio stari zapis. Program se uvijek hrani nesvjesnim, pa zato nestaje onog trenutka kada ga osvijetliš sviješću.
Ali dobra vijest je da nijedan od tih zapisa nije konačan. Sve što je naučeno može se i odučiti. Kad odrasla svijest prepozna da se u njemu aktivira dijete koje je nekad bilo povrijeđeno ili sputano, tu počinje iscjeljenje. Svaki put kada umjesto starog obrasca izabereš novu reakciju, pišeš novi program. To je spor proces jer podsvijest voli poznato, ali je moguć.
Djetinjstvo nas oblikuje, ali nas ne određuje zauvijek. Mi nismo samo produkt prošlosti, nego i tvorci sadašnjosti. I možda je najveći dar to što možemo postati roditelj samome sebi, onaj koji će djetetu u nama napokon reći da je dovoljno, da je voljeno i da ima pravo živjeti slobodno. A kada to unutarnje dijete ozdravi, cijeli se život počinje slagati na nov način.
