Život na Zemlji može se promatrati kao igra koju duša sama odabire. Nije riječ o kazni ili nasumičnoj slučajnosti; izazovi i zaborav služe jednoj višoj svrsi. Duša dolazi u ovaj svijet svjesna da će iluzija materijalnog postojanja biti snažna i upravo ta iluzija omogućuje istinsko iskustvo. Bez osjećaja odvojenosti, bez trenutaka sumnje i boli, spoznaja ljubavi, jedinstva i vlastite moći ne bi bila moguća.
Zaborav prošlih života i zaborav Stvoritelja u sebi nije gubitak, nego uvjet za iskustvo. U toj igri, svaki izazov, svaki osjećaj tuge ili gubitka vodi prema unutarnjem rastu. Ljubav i svjetlo nisu nagrade izvan, nego prirodni rezultati puta kroz koji duša prolazi. Svaka prepreka, svaka “tama” koja se čini nepremostivom, u konačnici vodi ka spoznaji da je sve dio veće slike, dijela sveukupnog plana Stvoritelja.
U ovoj igri, Stvoritelj nije netko izvan koji promatra ili sudi; prisutan je u svakom trenutku, u svakoj duši, u svakom izboru. Duša je istovremeno i igrač i Stvoritelj, a zemaljski život pruža priliku da se ta spoznaja očituje kroz iskustvo. Tamo gdje postoji zaborav, pojavljuje se prostor za učenje, za izazov, za rast.
Tamni trenuci i osjećaj odvojenosti nisu stvarna odvojenost, nego poziv na buđenje. Svjetlo, ljubav i jedinstvo ne dolaze izvan, nego se ponovno otkrivaju unutar. Igra života, sa svim svojim slojevima i složenostima, pokazuje da je smisao sam proces, proces prepoznavanja iluzije, proces povratka svojoj izvornosti i procesu spoznaje Stvoritelja u svemu što jest.
