Postoje ljudi koji tvrde da su probuđeni, da vide “stvarnost iza vela”, da razumiju teorije zavjere, energiju, svemir i ljudsku prirodu. Govore o ljubavi, svjesnosti, vibracijama… i svi oko njih bi rekli: “Oni znaju, oni su moćni.” Ipak, kad se pogleda dublje, njihova unutarnja stvarnost je često drugačija.
Iza tih tvrdnji krije se nisko samopouzdanje, nerazriješene rane iz djetinjstva, strah od vlastite veličine i vlastitog osjećaja vrijednosti. Dok stalno analiziraju svijet, oni stoje na mjestu. Dok se energija kreće, dok život daje prilike za rast, oni izgovaraju izlike: “Ja idem polako”, “Treba mi vremena”, “Ne mogu ja kao drugi.”
Te riječi nisu znak mudrosti, one su maska straha.
Oni se predstavljaju snažnima, duhovno osviještenima, ali kada treba priznati svoje osjećaje, reći “volim te” sebi, zahvaliti ili se izboriti za vlastitu unutarnju snagu, oni izostaju. I često govore: “To je u redu.”
Ali nije u redu. Samo reći “u redu je” ne iscjeljuje rane, ne oslobađa energiju, ne vodi istinskom rastu.
Istinski rast se ne mjeri riječima o svemiru ili teorijama zavjere. On se mjeri u radu na sebi: kako se nosimo sa svojim emocijama, kako volimo sebe, koliko hrabro priznamo svoje slabosti i radimo na njima.
Možeš znati sve o svemiru, ali ako ne možeš stati pred vlastitu ranjivost i reći sebi: “Volim te, ja postojim, ja sam dovoljan/a”, onda to nije rast, već stajanje u mjestu.
Pravi probuđeni korak ne dolazi iz teorije, već iz prakse vlastite ljubavi i svjesnosti, iz trenutaka kada se usudiš voljeti, zahvaliti, suočiti i rasti.
Izgovori poput “treba mi vremena” mogu biti istinite, ali ne smiju biti izgovor za izbjegavanje odgovornosti prema sebi. Dok to ne vidiš i ne priznaješ, svijet može biti beskonačno složen, ali unutarnja sloboda ostaje nedostižna.
Istinsko buđenje se ne skriva u znanju, riječima ili maskama moći. Ono se rađa u hrabrosti da stojiš pred sobom, u ljubavi prema sebi, i u svakom koraku koji vodi od straha do svjesnog djelovanja. Sve ostalo su samo riječi.
