Tihi razgovor između ega i duše nakon povratka u mentalni kaos.
Dijalog 2.
Ovaj put ulazimo u fazu kad se ego ponovo aktivira jer nakon prvog dodira sa sobom, često slijedi povratak kaosu, mislima, sumnji, sabotaži. I to nije nazadovanje, to je dio puta. Sada ćemo otvoriti prostor za ono što se događa kad osoba opet počne bježati i kako tada ostati prisutan, bez krivnje, bez pritiska, s nježnošću.
Ego:
Sve sam opet zbrčkala.
Opet sam pobjegla u glavu.
Opet sam previše razmišljala, analizirala, sve razbucala.
Nisam sjela. Nisam disala.
Oglušila sam se kad si me pozvala.
Čak sam i svjesno izbjegla sebe.
Zaglavila sam na Instagramu, u scrollanju, u komentarima, u drami drugih ljudi.
Znaš onaj mir od neki dan? Izgubila sam ga. Nestao je.
Duša:
Nisi ga izgubila. Samo si se odmakla od njega.
Mir ne nestaje. Samo ti skreneš pogled.
Ego:
Ali osjećam se jadno. Kao da sam sve upropastila.
Duša:
To je stara pjesma “nisam dovoljno dobra”.
Nisi ništa upropastila.
Jer ovaj put si primijetila.
To je revolucija.
Ego:
Ali zašto se opet vraćam u to isto? Kao da imam naviku bježanja.
Znam što trebam, ali radim suprotno.
Kao ovisnik o vlastitoj sabotaži.
Zar ću uvijek tako?
Duša:
Navika nije slabost.
Navika je trag koji ostaje nakon mnogih godina preživljavanja.
Tvoja navika bijega je bila tvoj alat za preživjeti ono što je bilo previše da osjetiš.
Nemoj je mrziti.
Zahvali joj.
Reci joj: “Hvala ti što si me čuvala sve ove godine. Ali sada biram nešto drugo.”
Ego:
A što ako sutra opet pobjegnem?
Duša:
Onda ćemo se opet vratiti.
I opet.
I opet.
Dok ne postane navika da OSTANEŠ.
Mini praksa: “Kad pobjegnem, kako se vratiti?”
Kada shvatiš da si opet u glavi, na mobitelu, u tuđim dramama ili u vlastitom vrtlogu misli, reci samo jednu rečenicu:
“Ja sam ovdje”.
To je dovoljno da prepoznaš da nisi misli.
Dodaj i dodir: stavi ruku na tijelo, srce, trbuh, lice.
Osjeti. Disanje. Toplinu. Prisutnost.
Ne moraš se ispravljati.
Samo se vrati. Bez krivnje. Bez teatralnosti.
Jer duša nikad ne broji tvoje pogreške, ona samo broji tvoje povratke.