Prije nego što je vrijeme ikada počelo brojati sekunde i vječnost postala osjećaj, nije postojalo ni “gdje” ni “kada”.
Nije bilo prostora, nije bilo ni praznine, jer i praznina je oblik nečega.
Sve što znamo o svemiru; galaksije, planeti, zrake svjetlosti, energija koja pulsira kroz tisuće svjetlosnih godina, sve je to nastalo u trenutku kad je sam prostor odlučio postojati.
Veliki prasak nije bio eksplozija u prazninu; bio je trenutak kada je mogućnost postajanja postala stvarnost. Početak nije bio mjesto, nije bila točka u svemiru, jer svemir tada nije ni postojao. Početak je bio dah postojanja, trenutak u kojem je postalo moguće da išta bude.
Svemir se širi i raste, ali ne poput balona koji šuplje napuhuje zrak. On se širi jer je priroda stvaranja beskrajna; svemir nije kutija koju možemo zatvoriti niti crta koju možemo zaokružiti. Granice ne postoje i možda nikada neće. Ono što zovemo “krajem” stvaranja je iluzija ljudskog uma, jer um traži završetke, dok stvarnost teče kao rijeka koja nema obale.
Sve što postoji i što će postojati stalno se rađa u svakom trenutku, pulsira i transformira, a mi smo mali, svjesni valovi te beskonačne energije.
Što je bilo prije vremena? Pitanje koje um ne može dohvatiti, jer “prije” je koncept vremena. Nije postojao ni trenutak, ni sada, ni beskonačnost, jer vrijeme je tek jedna od igara postojanja. Prije svega, postojala je čista mogućnost, svijest koja još nije trebala misliti, osjećati ili biti. Moglo bi se reći da je bio ocean tišine, bez valova, bez horizonta, ali u toj tišini već je bilo sjeme svega. U tom sjemenu, u toj prvoj mogućnosti, ležala je energija koja će jednom postati zvijezde, planeti, ljudi i njihova svijest, naši snovi i naše čežnje.
Zanimljivo je kako se svemir ponekad ponaša poput velikog živog organizma. Galaksije se sudaraju, planete rastu i umiru, zvijezde se rađaju i gase, a crne rupe gutaju i pročišćavaju. Na mikroskopskoj razini, protoni i elektroni plešu vlastitu simfoniju, kao da svemir želi da sve bude skladno čak i u kaosu. Energija nikada ne nestaje; samo mijenja oblik. Tako je i s nama, mi smo mali izrazi te iste beskonačne energije, svjesni da gledamo u nebo, pitamo se o početku, dok svemir već stvara sljedeći trenutak.
I možda je najluđe i najljepše u svemu tome što početak i kraj nisu samo koncepti; oni su iskustvo. Svemir se stalno rađa i ponovno rađa, a mi, kroz naše misli, emocije i djela, sudjelujemo u toj igri. Svaka ideja, svaka inspiracija, svaki dah koji uzmemo dio je tog beskonačnog stvaranja. Mi nismo odvojeni, nismo promatrači; mi smo svemir koji je nakratko postao svjestan samog sebe, leptiri koji pokušavaju shvatiti vjetar iz kojeg su nastali.
U toj beskonačnosti, svaka zvijezda koja se upali, svaki planet koji se oblikuje, svaki val energije koji prolazi kroz prostor i vrijeme, pričaju priču koja se ne može završiti. Granice ne postoje, početak se stalno ponavlja, a pitanje “što je bilo prije svega” nije za odgovor, ono je poziv da otvorimo svijest i osjetimo beskonačnost u sebi. Svemir nije samo oko nas; svemir je mi, mi smo svemir. I možda, samo možda, upravo u toj spoznaji počinje pravo razumijevanje postojanja.
