Informacijsko polje ne govori riječima. Ono ne šalje poruke kao pismo, ne govori glasom koji čujemo u glavi. Ono nam šapuće kroz život. Kroz svaki detalj koji nam se čini slučajan. Kroz ljude koji ulaze i izlaze. Kroz vrijeme koje nas zaustavi baš kad treba. Kroz tišinu, kroz tijelo, kroz emociju.
Polje stalno govori. Samo trebamo prestati misliti da znamo i početi promatrati.
Kad smo u miru, Polje nam priča na jeziku koji razumijemo – osjećajem.
Nećemo čuti rečenicu, čut ćemo vibraciju. Netko će nam nešto usput reći, i to će nas pogoditi ravno u srce. Čitat ćemo knjigu i riječi će zasvijetliti kao da su napisane za nas.
To nije slučajnost. To je sinkronicitet, trenutak kad se naše unutarnje pitanje spoji s vanjskim odgovorom. To je Polje koje nam vraća našu vlastitu misao, kao odjek, tako zapravo komunicira.
Mi pošaljemo vibraciju – ono nam vrati ogledalo.
Ako smo u strahu, vidjet ćemo situacije koje nas tjeraju da se suočimo s tim strahom. Ako smo u miru, privlačit ćemo mirne ljude. Ako smo u ljubavi, sve će se početi otvarati u našu korist, kao da svemir diše s nama u ritmu.
Znakovi su njegov jezik. Ponavljajući brojevi, snovi, riječi koje čujemo nekoliko puta u danu, simboli koji iskaču iz ničega, sve to su male poruke koje nam govori naša vlastita svijest kroz Polje. Ono nam ne govori „što da radimo“. Ono nas vodi da se sjetimo tko jesmo.
I ljudi su znakovi. Neki dođu da nas probude, drugi da nas nauče granicama, treći da nas slome, ali svi, bez iznimke, nose kod koji nam treba da bi otvorili svoj sljedeći sloj svijesti.
Ništa nije slučajno, jer Polje ne zna što je slučajnost. Ono zna samo rezonancu.
Kad nešto vibrira s nama, to se pojavi. Tijelo je također dio tog jezika. Kad nas nešto boli, Polje govori kroz naše stanice. Kad osjetimo težinu u prsima, ono nam pokazuje gdje smo zatvorili ljubav. Kad nam srce lupa od uzbuđenja, ono potvrđuje da smo na pravom putu. Naše tijelo je antena, najosjetljiviji instrument kojim komuniciramo s beskonačnošću.
A snovi su posebna priča. U snovima se granica između svijesti i Polja potpuno briše.
Tamo nismo odvojeni ni od koga ni od čega, zato snovi ponekad nose poruke koje se ostvare, slike koje prepoznajemo tek kasnije, osjećaje koji ne nestaju ni kad se probudimo.
To nije mašta, to je naša svijest koja noću luta Poljem i skuplja fragmente budućnosti, i emocije – one su čista komunikacija.
Tuga nije kazna. Bijes nije greška. Strah nije prepreka. Sve su to valovi Polja koji nas guraju prema istini. Emocija je energetski odgovor Polja na našu svijest. Kad ju osjetimo do kraja, pretvara se u znanje. Kad ju potisnemo, pretvara se u blokadu.
Polje nikad ne prestaje govoriti. Ali većina ljudi nikad ne prestane misliti dovoljno dugo da bi ga čuli.
Ne trebamo posebne rituale, mantre ni znanje. Treba nam samo prisutnost. I vjera da nismo odvojeni. Jer sve što jesmo već je spojeno. Kad jednom počnemo prepoznavati taj jezik, više ništa ne izgleda slučajno. Shvatimo da svemir nije vani, on je u nama. I kad se promijenimo iznutra, Polje odgovori izvana. Tad više ne tražimo znakove, jer smo postali znak. Ne pitamo „što da radimo“, jer osjećamo tok. Ne molimo da nam nešto dođe, jer znamo da je već tu – samo u drugom sloju vremena. I tu, u tom trenutku razumijevanja, prestaje potraga, jer kad počnemo razgovarati s Poljem, shvatimo da smo cijelo vrijeme razgovarali – sami sa sobom. Sa svojim višim dijelom koji nikad nije zaboravio tko smo.
Polje nije izvan. To si mi, u svom najširem, najčistijem obliku.
Ono što zovemo Bogom, Sviješću, Ljubavlju – to je Polje koje nas diše. Koje nam daje znakove da se sjetimo da smo živi. I kad ga čujemo, ne trebamo više dokaz. Jer znamo. Ne umom, nego dušom. Znamo da smo uvijek bili dio nečeg većeg, i da nas to nešto cijelo vrijeme zove – kući.