Praznina koju osjećamo u buđenju često se krivo tumači. Na prvi pogled, ego je uvjeren da je to rupa, odsustvo, manjak – nešto što treba popuniti. No ta praznina nije ništa od toga. Ona nije hladna, mrtva ili prazna; ona je prisutnost u svom najčišćem obliku, odsustvo svega što je lažno, nepotrebno ili prividno.
U prosvjetljenju nestaje unutarnja buka. Nestaje stalni komentator u glavi koji procjenjuje, brine, uspoređuje i opravdava. Nestaje potreba da se išta dokaže, popravi ili objasni. Ego u toj praznini viče da gubi tlo, da umire, a u stvarnosti, ego samo prestaje glumiti glavnu ulogu. I tada se otvara prostor u kojem postoji potpuna sloboda, ali i potpuna tišina.
Ta praznina nije depresija niti osjećaj gubitka. Depresija je težina; ova praznina je prozračna, laka i inteligentna. Ona je prostor prije misli, tišina koja diše i dopušta svemu da se pojavljuje i nestaje bez otpora. U njoj ne postoji prisila ni zahtjev, ali upravo u toj odsutnosti zahtjeva leže sve mogućnosti.
Ne postoji potreba da se praznina popuni, bilo odnosima, projektima ili duhovnim praksama. Praznina je već puna, ali ne sadržajem; puna je svjetlom, prisutnošću i otvorenošću. Prosvjetljenje ne donosi odgovore; ono oduzima pitanja. Ono uklanja sve što je lažno i ostavlja samo prostor u kojem se priče događaju i nestaju, ali ništa ih ne definira.
U toj praznini, ti prestaješ biti priča, prestaješ biti uloga ili identitet. Ostaješ prostor, svjestan i prožet životom, bez potrebe da se išta održava ili potvrđuje. I u tom prostoru, paradoksalno, osjeća se najdublja punina.
Praznina u prosvjetljenju nije odsustvo. Ona je dom.
