U vremenu kada je sve unaprijed zapakirano, prerađeno i obrađeno, samoniklo bilje ostaje podsjetnik da priroda još uvijek zna što radi. To su biljke koje ne trebaju ni vrt ni čovjeka, one same biraju gdje će rasti, u zemlji koju nitko nije gnojio, na suncu koje ih hrani točno onoliko koliko im treba. I upravo ta njihova samostalnost čini ih najzdravijom hranom koju možemo pojesti.
Samoniklo bilje nosi sirovu životnu snagu. U njihovim listovima, korijenju i cvjetovima nalazi se energija zemlje u najčišćem obliku. Kad jedemo koprivu, maslačak, trputac, štavelj, čičak, jedemo prirodu koja se sama obranila od svega; od mraza, vjetra, suše. Ta otpornost prenosi se i na naše tijelo.
U njima nema umjetnih gnojiva ni pesticida, ali ima minerala, klorofila, vitamina i enzima koji su živi. Oni ne samo da hrane tijelo, nego i balansiraju našu unutarnju energiju. Bilje nas uči jednostavnosti: da zdravlje ne mora biti skupo, da ga ne nalazimo u tabletama nego u livadi, na rubu šume, pokraj puta.
Ali još važnije, samoniklo bilje nas vraća u kontakt sa sobom. Kad ga tražiš, moraš usporiti, promatrati, biti prisutan. Prepoznati razliku između trave i ljekovite biljke zahtijeva pažnju, a pažnja je oblik meditacije. Zato branje bilja liječi već i prije nego ga pojedeš.
Naš organizam prepoznaje prirodno jer je i sam prirodan. Kad jedeš ono što nije uzgojeno u strahu nego u slobodi, tijelo to osjeti. Energija divljine postaje tvoja snaga.
Samoniklo bilje nije samo hrana, ono je podsjetnik, da još uvijek možemo živjeti u skladu s prirodom, ako se sjetimo gdje da gledamo.
