Postoji trenutak kada se čovjeku otvori razumijevanje da on nije duša, već svijest koja dušu promatra.
To spoznanje ne dolazi kroz misao, već kroz tišinu, kada sve ono što čovjek vjeruje da jest, jednostavno prestane imati težinu.
Duša je putnica.
Ona je živa iskra koja nosi iskustva, emocije, želje i sjećanja.
Kroz mnoge živote ona uči, stvara, voli, gubi, i iznova traži put prema svjetlu.
Duša je boja, melodija, pokret. Ona se stalno mijenja, širi i sužava, traži i pronalazi, griješi i uči.
Ali svijest, ona ne putuje.
Ona ne traži.
Ona jednostavno jest.
Svijest ne poznaje vrijeme.
Ne bavi se prošlošću ni budućnošću, ne broji živote ni lekcije.
Ona sve to promatra, s potpunim razumijevanjem i bez ikakve potrebe da išta mijenja.
Svijest ne popravlja dušu; ona je samo vidi, obasjava i daje joj prostor da bude.
Kad svijest promatra dušu, u tom se susretu rađa najveće iscjeljenje.
Nije to iscjeljenje koje dolazi kroz riječi, metode ili molitve, već ono koje se događa kada promatrač u sebi prepozna da je iznad svega što se događa.
Bol, strah, sumnja, ljubav, radost, sve se to odvija unutar svijesti, ali svijest ostaje nepromijenjena.
Ona je poput neba koje ne prestaje postojati zato što se nad njim smjenjuju oblaci.
Duša žudi za ljubavlju, jer kroz ljubav se sjeća svog izvora.
Ali svijest je sama ta ljubav, čista, tiha, nepokretna, sveobuhvatna.
Ona ne daje ljubav; ona jest ljubav.
I kada duša osjeti da je promatrana iz te ljubavi, prestaje tražiti, prestaje se boriti. Tada nastaje mir.
To je trenutak u kojem se čovjek više ne poistovjećuje ni s ulogom, ni s tijelom, ni s imenom, ni s prošlošću.
Ostaje samo prisutnost koja svjedoči svemu što jest.
Svijest ne pripada nikome, jer je iznad identiteta.
Ne postoji “moja” svijest ni “tvoja” svijest – postoji samo svijest, jedna, beskrajna, vječna.
Duša se rađa i umire, svijest nikada.
Duša putuje kroz vrijeme, svijest je izvan njega.
Duša traži Boga, a svijest zna da je Bog sve što postoji.
Kada se duša i svijest prepoznaju, tada nastaje jedinstvo.
Tada nema više traženja, nema više pitanja.
Postoji samo tišina koja zna.
To je trenutak kada se beskraj zrcali sam u sebi, i kad svaka duša, makar na tren, osjeti ono vječno:
da nikada nije bila izgubljena, već samo promatrana kroz oči svijesti.
Jer čovjek nije duša koja traži svjetlo, čovjek je svjetlo koje promatra dušu dok se prisjeća da je već svjetlo.
