Ne živimo više u “čudnim vremenima”. Živimo u točki razdvajanja. Ne razdvajanja država, politika ili sustava, nego razdvajanja svijesti. Taj se proces ne odvija glasno niti spektakularno. Ne prenosi se kamerama, ne objavljuje se u vijestima, ali je nepogrešivo prisutan onima koji ga osjećaju iznutra. Riječ je o tihom, ali dubokom pomaku u načinu na koji ljudi doživljavaju sebe, svijet i vlastito mjesto u njemu.
Ono što se često naziva buđenjem, duhovnim putem ili promjenom frekvencije nije prolazni trend niti ekscentrična ideja. To je prirodan proces evolucije svijesti koji se oduvijek odvijao u različitim epohama, ali nikada istovremeno kod svih ljudi. Svijest se ne razvija kolektivno u jednom trenutku; ona se širi pojedinačno, kroz iskustvo, krizu i unutarnju zrelost. Zbog toga ne postoji podjela na “probuđene” i “neprobuđene” kao moralne kategorije. Postoje samo različiti izbori, različite lekcije i različiti stadiji rasta.
Kod onih koji prolaze proces buđenja, promjena, rijetko dolazi nježno. Ne događa se kao ugodno prosvjetljenje, nego kao unutarnji potres koji zahvaća samu srž identiteta. Najprije se počinje raspadati slika o sebi: ono što smo mislili da jesmo, što smo mislili da želimo i u čemu smo tražili sigurnost. Odnosi temeljeni na navici, strahu ili ovisnosti počinju gubiti smisao. Poslovi koji hrane ego, ali ne i dušu, postaju nepodnošljivi. Ciljevi koji su nekoć davali osjećaj svrhe više ne izazivaju nikakav unutarnji odgovor. Taj proces često izgleda kao gubitak, ali on to nije. To je postupno skidanje tuđih slojeva s vlastite kože.
Buđenje se ne odvija samo na mentalnoj razini. Tijelo sudjeluje jednako snažno. Javljaju se neobjašnjivi umor, valovi energije, pojačana osjetljivost na buku, ljude i hranu, intenzivni snovi, sjećanja iz djetinjstva ili osjećaj nepripadanja. Iako se ti simptomi često doživljavaju kao problem, oni nisu znak bolesti, nego prilagodbe. Riječ je o rekalibraciji živčanog sustava koji se pokušava uskladiti s novom razinom unutarnje svjesnosti.
Kako se stari obrasci postupno rastvaraju, počinje se pojavljivati novi unutarnji kompas. Intuicija postaje jasnija, tolerancija na laž – osobito onu prema sebi – sve manja. Javlja se prirodna potreba za istinom, tišinom i jednostavnošću, kao i dublje povjerenje u tijek života, uz smanjen strah od gubitka. Ljudi u tom procesu ne postaju posebniji od drugih; postaju stvarniji. Ne osjećaju potrebu uvjeravati, objašnjavati ili propovijedati. Njihova prisutnost sama po sebi mijenja prostor jer dolazi iz unutarnje usklađenosti.
S druge strane, postoje ljudi koji u ovom trenutku ne prolaze isti proces. To nisu loši niti manje vrijedni ljudi. To su pojedinci koji biraju sigurnost poznatog identiteta umjesto neizvjesnosti koju donosi istina. Kako se svijet ubrzano mijenja, oni često osjećaju da im tlo izmiče pod nogama, da je sve prebrzo i da gube kontrolu. Kao odgovor na taj osjećaj nesigurnosti, javlja se pojačana potreba za pravilima, autoritetima i čvrstim strukturama koje obećavaju stabilnost.
Umjesto okretanja prema sebi, često dolazi do mentalne buke i bijega u distrakciju. Vanjski podražaji, stalna zaposlenost i traženje krivaca izvan sebe služe kao obrambeni mehanizmi. Ne zato što su ti ljudi slabiji, nego zato što još nisu spremni otpustiti sliku o sebi na kojoj su gradili osjećaj identiteta. Njima buđenje ne izgleda kao oslobođenje, nego kao prijetnja.
Najveća zabluda ovog vremena jest ideja da se odvija rat svijesti, sukob između “probuđenih” i “onih koji kasne”. Takva podjela nije znak više svijesti, nego ega koji se prerušio u duhovnost. Istina je jednostavnija: svijest se nikada nije razvijala sinkrono. U svakom razdoblju postojali su ljudi koji su otvarali nove načine postojanja, kao i oni koji su kroz postojeće strukture učili lekcije materijalnog svijeta. Obje uloge su nužne i jednako vrijedne. Nitko ne kasni i nitko nije ispod. Svatko je točno ondje gdje treba biti za iskustvo koje njegova svijest trenutno može integrirati.
Razdvajanje o kojem danas govorimo ne događa se fizički. Ljudi ne nestaju jedni drugima iz života preko noći. Ono što se razdvaja jesu realnosti. Moguće je biti u istoj prostoriji s nekim, a imati osjećaj kao da govorite različitim jezicima ili gledate dva potpuno različita svijeta. Nema nužno sukoba, ali nema ni rezonancije. To je razdvajanje frekvencija – prirodna posljedica različitih unutarnjih izbora.
Ljudi koji se bude sve češće biraju prirodu umjesto buke, jednostavnost umjesto pretjerivanja, istinu umjesto pripadnosti i stvaranje umjesto pukog preživljavanja. Oni koji se ne bude nastavljaju tražiti sigurnost u sustavima, autoritetima i poznatim strukturama, često s nadom da će se “staro normalno” vratiti. Nitko nikoga ne napušta; staze svijesti se jednostavno razilaze.
Ako se nalaziš na putu buđenja, tvoja uloga nije spašavati druge, uvjeravati ih ili dokazivati vlastitu svjesnost. Tvoja uloga je živjeti istinu, biti utjelovljen u prisutnost i održavati ravnotežu između otvorenog srca i jasnih granica. Jer ljubav bez granica postaje samouništenje, a granice bez ljubavi postaju zatvor. Svijet se ne mijenja riječima, nego načinom na koji u njemu postojimo. Mir razotkriva iluziju, autentičnost razgrađuje laž, a prisutnost podsjeća – čak i onda kada to nije dobrodošlo.
Ovo nije kraj svijeta. Ovo je kraj jednog načina svijesti. Neki će nastaviti koračati istim putem, drugi će stvarati nove oblike bivanja. Bez borbe, bez ratova svjetla i tame, bez hijerarhije duša. Samo različiti putevi kroz istu, beskonačnu svijest. A temelj svega ostaje ljubav – ne sentimentalna i ne naivna, nego svjesna, hrabra i istinita ljubav koja ne izdaje sebe.
