Ljudi misle da prepoznaju nešto “posebno” u drugima. Nečiju dobrotu. Nečiju dubinu. Nečiju svjesnost. Nečiju nježnost, hrabrost, mudrost i onda to često stave izvan sebe: “On je takav.” “Ona ima nešto što ja nemam.”
Ne. To nije istina.
Ono što vidiš to već jesi.
Ne možeš prepoznati vibraciju koju ne nosiš u sebi. Možeš joj se diviti, možeš je osjetiti, možeš se na nju otvoriti samo zato što je tvoj sustav već zna. Svjetlo ne prepoznaje tamu. Svjetlo prepoznaje svjetlo.
Kada u nečijim očima vidiš mir, to znači da u tebi postoji kapacitet za mir. Kada osjetiš nečiju dubinu, to znači da i ti imaš pristup vlastitoj dubini. Kada te dotakne nečija istina, to znači da tvoja istina kuca iznutra i traži da bude življena.
Mi ne vidimo svijet kakav jest. Vidimo svijet kakvi jesmo.
Zato nas neki ljudi nadahnjuju, a drugi iritiraju. Nije do njih već do našeg unutarnjeg sadržaja.
Ono što obožavaš u drugima, čezneš probuditi u sebi. Ono što te najviše smeta u drugima, nešto je što ne želiš pogledati u sebi.
To nije kazna. To je savršeni mehanizam svijesti. Ogledalo.
Ali postoji jedna zamka: ljudi često idoliziraju tuđe svjetlo. Stavljaju druge ispred sebe i tako odvajaju sebe od vlastite moći. Kažu: “On je prosvijetljen.” “Ona je posebna.”
Ne. Nitko ne nosi nešto što je nama uskraćeno. Razlika nije u svjetlu, razlika je u hrabrosti da ga živimo.
Svjetlo nije talent. Svjetlo je istina o tome tko jesi ispod svih uvjetovanja.
Ako vidiš ljepotu – to znači da jesi ljepota.
Ako vidiš dobrotu – to znači da jesi dobrota.
Ako vidiš slobodu – to znači da si sposoban za slobodu.
Ne dolaziš na ovaj svijet da se diviš tuđem sjaju. Dolaziš da se sjetiš vlastitog.
I evo dijela koji mnogi ne vole čuti:
Ako stalno vidiš tamu, laž, manipulaciju, ružnoću – to nije zato što je svijet loš. To je zato što tvoja svijest trenutno gleda kroz rane, strahove i neiscijeljene dijelove. Nisi “pokvaren”. Samo još nisi skinuo sve slojeve.
Svijet je projekcija unutarnjeg stanja. Zato je buđenje uvijek unutarnji proces. Ne mijenjaš ljude. Ne spašavaš svijet. Ne popravljaš druge. Radiš jedno jedino: čistiš vlastitu percepciju.
A kako znaš da si na pravom putu?
Po tome što počinješ vidjeti više svjetla nego tame. Više istine nego iluzije. Više ljubavi nego straha.
Ne zato što je svijet postao “bolji”. Nego zato što si ti postao svjesniji.
Na kraju, istina je jednostavna, ali neugodna za ego:
Nitko koga susrećeš nije izvan tebe. Svi su dijelovi tvog unutarnjeg univerzuma.
Svjetlo koje vidiš u drugome nije poklon izvana.
To je tvoje vlastito svjetlo koje se konačno usuđuje prepoznati samo sebe.
