Ljudi često nose jednu romantičnu sliku duhovnosti. Zamišljaju duhovnog učitelja, iscjelitelja ili “probuđenu” osobu kao vitku, blistavu, laganu poput zrake sunca. A onda se iznenade kada ispred njih stoji netko tko govori o ljubavi, miru i harmoniji a nosi očit višak kilograma. I tu nastaje unutarnji sudar: “Ako je tako prosvijetljen, zašto se to ne vidi i na tijelu? Zar nije u zdravom tijelu zdrav duh?”
No tijelo i svijest ne funkcioniraju tako jednostavno.
Tijelo kao zaštita
Mnogi ljudi koji rade s tuđom boli, traumama i emocijama koriste tijelo kao tampon zonu.
Višak kilograma tada može nesvjesno služiti kao osjećaj sigurnosti, kao “deblji zid” između osobe i vanjskog svijeta. To često nije svjestan izbor, nego reakcija tijela na dugotrajan emocionalni i energetski pritisak.
Emocionalna memorija hrane
Hrana je jedan od najdubljih emocionalnih alata. Ako je netko odrastao uz poruku da hrana znači ljubav, utjehu ili sigurnost, taj se obrazac ne briše samo meditacijom ili znanjem o energiji.
Čak i vrlo svjesni ljudi u trenucima slabosti posegnu za hranom iz stare navike.
Karmički i instinktivni slojevi
Postoje i duboki instinkti preživljavanja. Duše koje u sebi nose iskustva gladi, oskudice ili nesigurnosti mogu imati snažan poriv tijela da skladišti energiju “za svaki slučaj”, čak i u vremenu obilja.
A što je s pričom o 5D energiji?
Postoji teorija da su neki ljudi toliko “gore”, u visokoj svijesti, da nisu prizemljeni, pa tijelo stvara svojevrsni balon ili masu kako bi ih zadržalo da ne “odlepršaju”. U simboličkom smislu, ta priča govori o jednom stvarnom fenomenu: ljudi koji su jako otvoreni, osjetljivi i orijentirani na duhovno često zanemare tijelo, ritam, granice i osnovno uzemljenje.
No tijelo se ne deblja zato što je svijest previsoka, nego zato što integracija još nije potpuna. Tijelo tada preuzima ulogu stabilizacije – daje težinu tamo gdje nedostaje ukorijenjenost.
Neravnoteža duha i tijela
Jedan od najvećih izazova duhovnog puta upravo je integracija:
uskladiti duh, um i tijelo. Ako tijelo doživljavamo kao “manje važno”, nastaje rascjep. Prava duhovnost uključuje i ljubav prema tijelu: svjesno hranjenje, kretanje, disanje, odmor.
Debljina kod duhovnih ljudi ne znači da su “manje probuđeni”, ali često pokazuje da još uče kako u potpunosti nastaniti vlastito tijelo. Onaj tko doista živi ljubav prema sebi, s vremenom tu ljubav počinje izražavati i kroz brigu o fizičkoj formi, ne zbog estetike, nego zato što tijelo nosi duh.
A ako je duh svjetlo, tijelo zaslužuje biti hram u kojem to svjetlo može slobodno sjati.
