Znanje je moć, ali samo kada je ukorijenjeno u ljubavi i svjesnosti. Kada ljudi skupljaju informacije, teorije, upute ili spiritualna učenja, a istovremeno ne njeguju sebe i svoje unutarnje stanje, znanje se lako pretvara u novu zamku.
Bez ljubavi prema sebi, znanje postaje sredstvo samopritiska: stalno uspoređivanje, “trebao bih”, osjećaj da nikad nisam dovoljno, ili da nisam dovoljno probuđen/a. Um postaje arhiva informacija, ali srce ostaje prazno i ranjivo. Čovjek tada može znati sve o svemiru, teorijama zavjere, energiji i spiritualnim praksama, ali i dalje ostaje zarobljen vlastitim strahom, sumnjama i neriješenim ranama.
Znanje bez ljubavi prema sebi također stvara iluziju moći. Osoba može izgledati probuđeno i svjesno, ali u stvarnosti se skriva iza maski razumijevanja, dok ne poduzima stvarne korake iscjeljenja i rasta. Takva “moć” postaje samo još jedan oblik kontrole nad sobom i drugima, jer um koristi informacije da stvori osjećaj superiornosti, dok srce ostaje neoslobođeno.
Ljubav prema sebi je ključ. Ona pretvara informaciju u iskustvo, teoriju u praksu, znanje u stvarni rast. Kada naučiš voljeti sebe, prihvatiti svoje slabosti, reći sebi “dovoljna sam/dovoljan sam”, tada znanje više ne postaje zamka. Tada postaje alat, energija koja pokreće iscjeljenje, oslobađa strah i omogućava stvarnu slobodu.
Znanje bez ljubavi prema sebi je prazno i može stvoriti iluziju napretka. Istinski rast dolazi kada informacije spajamo s unutarnjom nježnošću, prihvaćanjem i djelovanjem iz srca. Znanje postaje moć tek kada je vođeno ljubavlju prema sebi i iskrenim djelovanjem.
